Nazad na clanke

U KOTORU 17. JULA POČINJE KOTORART, FESTIVAL UMETNIČKE MUZIKE

Muzika najlakše povezuje ljudske duše

kotorartU susretu ovogodišnjem KotorArtu, kada će na svečanom otvaranju sa svojim kolegama nastupiti i sam direktor festivala, pijanista Ratimir Martinović, ali i bard srpskog glumišta Petar Kralj, zanimljivo je otkriti još jednu dimenziju bez koje ovaj festival ne bi imao takav značaj kakav danas ima. Pored samih umetnika, koji iz redova auditorijuma čine sam festival, za egzistenciju samog festivala “odgovorni” su uglavnom organizatori. Nakon svesrdne pomoći i bezgraničnog zalaganja pokojnog Don Branka Sbutege, njegov brat ostaje kao jedan od stožera, mecene ili promotera festivala. Antun Sbutega, poznati istoričar, koji trenutno obavlja funkciju ambasadora u Vatikanu i Malteškom Redu, promoviše crnogorsku kulturu u inostranstvu. A čiju će više nego onu koja ga vezuje za rodni grad Kotor!

 

            Odlaskom u Italiju početkom devedesetih godina dobili ste mogućnost da aktivnije pratite tamošnji kulturni život. U Crnoj Gori se od tog vremena dosta toga na kulturno-umetničkom planu izmenilo. Kako vidite današnju kulturu Crne Gore i Kotora? I, može li se ona posmatrati u jednom savremenom evropskom kontekstu?
Kada sam se 1991. godine preselio iz Kotora u Rim nijesam se osjetio kao stranac budući da je Boka oduvijek bila dio evropske civilizacije i da sam se formirao i živio u njenom ozračju. Imao sam utisak da sam se sa njene periferije  preselio u centar. Crna Gora je već više od dva milenijuma uključena u tu civilizaciju, samo je povremeno bivala od nje izolovana, kao poslije turskog osvajanja ili u zadnjoj deceniji XX vijeka; ona se danas u nju ponovo vraća i to je nezaustavljiv proces, ne samo ekonomski i politički, već prije svega kulturni. Evropa je, prije svega, jedan sistem vrijednosti, duhovnih i kulturnih, a politika i ekonomija se baziraju na njima (suprotno od onoga sto je tvrdio Marks). Dakle, radi se o tome da revitaliziramo te vrijednosti (koje nekada i sama Evropa zapostavlja, što izaziva krizu identiteta), a paraleleno ćemo razvijati i ekonomski i politički sistem.

            Velika zasluga za osnivanje i promovisanje KotorArta pripada Vašem pokojnom bratu Don Branku Sbutegi. Nakon njegove smrti Vi ste podržali festival. Da li je to bila prirodna, odluka «po inerciji» i na koji način ste shvatili jednu takvu odgovornost?
Nijesam preuzeo brigu o KotorArtu, nego sam samo podržao umjetničkog direktora Ratimira Martinovića i počasnog direktora Bransilava Mićunovica. Trudim se da im, barem malo, pomognem s distance. Činjenica da sam preko svog  brata bio indirektno uključen u djelovanje KotorArta, od samog osnivanja prije sedam godina, čini da to osje'am kao moralnu obavezu prema njemu i Kotoru, svjestan da su moje mogućnosti skromne. Često me, u  trenucima umora i osjećaja nemoći, hrabri pomisao na mog brata, koji je imao ogromnu energiju i entuzijazam i nije se zaustavljao pred preprekama.

Vaš uticaj na političku budućnost se često ocenjuje kao veoma značajan, imajući u vidu Vašu ambasadorsku poziciju u Vatikanu i Malteškom Redu. Ako je kulturni život na neki način produkt jednog vremena, samim tim i ideoloških i često političkih situacija, kako usmeravate svoje «moći» ka poboljšanju kulturnog života Vašeg, rodnog grada Kotora?
Vjerujte nemam značajnog uticaja na politički život, jer se ne bavim politikom već diplomatijom, a to nijesu identične sfere, iako su povezane. Čitavog života bio sam isključen iz politike – u Jugoslaviji zato što nijesam bio komunista, u Italiji jer sam bio stranac. Ni sada nijesam član nijedne partije, niti aktivno učestvujem u političkom životu Crne Gore, jer to nije posao diplomata. Njihov je zadatak da grade mostove između država i naroda, u čemu je kultura bitan element. Vatikan i Malteški Red su specifične države koje su, iako najmanje na svijetu, veoma važne na svjetskom planu, posebno Vatikan, prije svega zbog duhovnog, moralnog i kulturnog uticaja. Upravo zato je kultura važan element aktivnosti ambasada koje su pri njima akreditovane.
Istina je da se kultura, kao i sva područja ljudskog djelovanja mijenja s vremenom i da na nju utiču politički, ekonomski i drugi faktori, ali je u njenoj biti pokušaj da ljudskoj egzistenciji dâ smisao, da je spasi od trošnosti i prolaznosti, da valorizuje ono što je vanvremensko u čovjeku, njegovu vertikalnu dimenziju koja ga povezuje s nebom. Politika, pa i diplomatija su znatno pragmatičnije, no ni one nijesu efikasne ako nemaju duhovnu dimenziju, kao svoju osnovu.
Što se tiče Kotora, ostajem esencijalno povezan s njim, u svojim sjećanjima, snovima, nostalgijama – on ostaje neka vrsta idealizovanog prostora u kome boravim, ma gdje bio. Ta veza utiče na to da se trudim da, barem malo, pokušam da doprinesem njegovom kulturnom životu, makar izdaleka. No, vjerujte, moje su moći nažalost (ili na sreću) vrlo ograničene.

            Kao istoričar, bavite se proučavanjem istorijsko-kulturnih veza Italije i Crne Gore. Šta je prema Vašem mišljenju tokom istorije najviše doprinelo kulturnom povezivanju ova dva prekomorska područja?
Teško je u par rečenica sažeti 22 vijeka istorijskih veza Crne Gore i Italije. Podsjetimo se samo da je antički Rim bio šest vijekova naš glavni grad, da je Boka bila u sastavu Mletačke Republike skoro četiri vijeka. Ne podcjenjujući kulturne uticaje Istoka, ipak je uticaj Zapada, prije svega Italije, bio značajniji. Sve crnogorske države u prošlosti su se formirale na prostoru koji se nalazio blizu obale, a svi gradovi izuzev Duklje su se nalazili  na obali. Bili su morskim putem povezani s Italijom i imali sličnu urbanu strukturu, arthitekturu, umjetnost, upravu, socijalno i ekonomsko uređenje, kao gradovi Italije. Crna Gora je uvijek disala preko mora, čak i njen kontinentalni dio.
I muzička kultura nam je došla prije svega iz Italije. Najveći doprinos povezivanju sa Italijom su dali plavi Jadran i pomorci koji su po njemu plovili.

            Koji su mehanizmi kojima se jedan ambasador služi u promovisanju kulturnih dobara svoje zemlje? Na čemu zasnivate svoju strategiju?
Moj posao je olakšan time što već 17 godina živim u Rimu, što sam 14 godina radio u Vatikanu, što sam član Malteškog Reda; dakle, veoma dobro poznajem Italiju, Rim, Vatikan i Malteški Red, bolje nego što je to uobičajeno u diplomatiji. Kultura je važan element u predstavljanju Crne Gore, koja je do skoro bila malo poznata u inostranstvu. Dakle, važan element njene diplomatije je predstaviti je svijetu, koristeći bitne vrijedonsti koje ona ima, posebno njeno kulturno nasleđe. Trudim se da tome doprinesem predavanjima na fakultetima, učešćem na naučnim skupovima, pišući za razne publikacije, organizujući koncerte i izložbe. Naspisao sam  knjigu  «Istorija Crne Gore» na italijanskom jeziku, koja je objavljena prošle godine.
U maju je ova amabsada organizovala posjetu Crnoj Gori jednog dijela ambasadora koji su akreditovani pri Vatikanu, te gostovanje hora Papske muzičke kapele Sikstine.
Radimo na  tome da crnogorsku  kulturu i umjetnost predstavimo ovdje, a da umejtnike odavde dovedemo u Crnu Goru – mostovi treba da omoguće saobraćaj u dva smjera.

            KotorArt je od samog osnivanja postao vodeći festival umetničke muzike u zemlji, zahvaljujući čemu su se u Kotoru prvi put čula remekdela velikih kompozitora – prošle godine je prepoznata simbolika u finalu Betovenove «Devete simfonije», to jest «Odi radosti» kao sadašnjoj himni Evropske Unije, dok će ove godine biti izvedena Dvoržakova simfonija «Iz Novog svijeta». Koliko je zbog toga Kotor, pa i sama država bliža Eropskoj uniji? Kako vidite taj «novi svijet»?
Umjetnost je izraz težnje za dostizanjem apsolutne ljepote, a ljepota je božanski atribut. Budući da svi nosimo u duši božji dah, imamo neodoljivu čežnju za ljepotom. Muzika je najduhovnija od svih umjetnosti,  dakle najlakše povezuje ljudske duše.
Nije dovoljno izvesti vrhunska muzička djela, treba obrazovti ljude da ih prepoznaju, da im se otvore. Plotin kaze da «da bi vidjelo sunce, oko treba biti sunčano». U tom kontekstu KotorArt je od bitnog značaja, budući da već sedam godina razvija rafiniran muzički ukus publike. Iako je estetski impuls imanentan čovjeku, njegova umjetnička artikulacija i sposobnost  komuniciranja sa njom su plod dugog razvoja, dakle zahtijevaju stalnu edukaciju.
Kada sam rekao da imamo duge veze sa evropskom kulturom, uključujući i muziku, nijesam mislio da je to dovoljno. Tradicija i nasleđe se umrtve, ako se stalno ne revitaliziraju. Kultura je delikatna biljka, koja ne raste sponatano u prirodi, treba je gajiti kako bi se rascvjetala. Činjenica da su na KotorArtu prvi put u Crnoj Gori izvadena  djela  poput Mocartovog «Rekvijema» ili Betovenove «Devete simfonije» jeste dokaz da je za sedam godina KotorArt bitno doprineo sazrijevanju naše muzičke kulture. Tako je visoka evropska kultura ušla u Crnu Goru, a  ja sam uvjeren da su kulturne vrijednosti baza ukupnog razvoja.
Isto tako, nema novog svijeta bez starog, niti starog svijeta bez novoga – oni se nužno prepliću. Sve dimenzije vremena su povezane.
U svojoj pjesmi «Četiri kvarteta» Tomas Eliot kaze da «vrijeme sadašnje i vrijeme buduće su oba, možda, sadržani u vremenu sadašnjem». Tradicija koja se zatvara u sebe postaje kočnica razvoju, kao i što je progres koji pretendira da poništi tradiciju osuđen da se zaustavi ili kreira katostrofe. Novi svijet je u nastajanju do početka istorije, a stari će završiti kada završi istorija. Novo se stalno rađa uz napore i teškoće, često uz bolove i drame, ali čovjek je ipak biće projektovano za sreću i radost – zato je Betovenova «Oda radosti» himna Evrope i činjenica da je i mi pjevamo jeste jedan dokaz više da smo i mi Evropa.


Boris Marković

Preuzeto sa: http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?id=145006